
Organizacije žele inicijativu, kreativnost i zaposlenike koji propituju postojeće načine rada. No koliko su zaista spremne prihvatiti kada netko počne propitivati i njihove odluke?
Gotovo svaki oglas za posao traži proaktivnost, samostalnost, kreativnost i kritičko razmišljanje. Na razgovorima za posao kompanije ističu otvorenost, inovativnost i kulturu u kojoj se cijeni različitost mišljenja.
A onda zaposlenik na sastanku kaže da predloženi proces nema smisla. Netko propita odluku voditelja. Kolegica upozori da novi projekt neće riješiti problem koji pokušavamo riješiti. I odjednom, proaktivnost više nije toliko poželjna.
Postoji velika razlika između zaposlenika koji samostalno razmišlja i zaposlenika koji se ponaša onako kako organizacija očekuje. Prvi postavlja pitanja, propituje procese i upozorava na rizike. Drugi izvršava zadatke i ne komplicira.
Problem nastaje kada deklarativno promoviramo samostalnost, a u praksi nagrađujemo poslušnost.
Zaposlenici vrlo brzo nauče nepisana pravila: nije problem predložiti ideju, sve dok ne dovodi u pitanje odluke nadređenih. Nije problem biti drugačiji, sve dok ta različitost ne remeti postojeći način funkcioniranja.
I tako postupno stvaramo organizacije u kojima ljudi ne prestaju razmišljati. Samo prestaju govoriti ono što misle.
Zaposlenici često ne šute zato što nemaju ideje, nego zato što procjenjuju da njihovo mišljenje neće ništa promijeniti ili da bi zbog njega mogli imati negativne posljedice. Možemo provoditi ankete, organizirati radionice i promovirati kulturu otvorenih vrata. Ali ako zaposlenik nakon što iznese neugodno mišljenje dobije etiketu osobe koja nije timski igrač, sve naše aktivnosti gube smisao.
Tu HR ima važnu ulogu.
Ako u kompetencijskim modelima tražimo kritičko razmišljanje, ali u procjeni učinka nagrađujemo isključivo prilagodljivost i ostvarenje ciljeva, šaljemo kontradiktornu poruku. Ako govorimo o inovacijama, a zaposlenicima ne dajemo prostor za propitivanje postojećih rješenja, ne možemo očekivati da će se inovativnost dogoditi sama od sebe.
HR bi zato trebao postaviti i jedno neugodno pitanje managementu: kakve zaposlenike zapravo razvijamo; one koji će unaprijediti organizaciju ili one koji će se najbolje uklopiti u njezine postojeće navike?
Ali zdravo neslaganje ne smije se automatski poistovjećivati s neposluhom. Kvalitetan menadžer ne mora prihvatiti svaki prijedlog, ali mora biti sposoban saslušati ga bez potrebe da odmah brani vlastiti autoritet.
Možda bismo u sljedećem istraživanju organizacijske klime trebali postaviti jedno jednostavno pitanje:
„Mogu li u ovoj organizaciji otvoreno reći da se ne slažem s odlukom svog nadređenog, bez straha da će to negativno utjecati na moj položaj?”
Jer organizacija u kojoj svi imaju isto mišljenje možda nije organizacija s najboljim idejama. Možda je samo organizacija u kojoj su ljudi naučili što je poželjno reći, a što je bolje zadržati za sebe.
Tražimo ljude koji misle svojom glavom. Ali prava kultura inovacija počinje tek onda kada smo spremni čuti i ono što nam se ne sviđa.
